Rakuni važe za jedne od
najsimpatičnijih stvorenja u životinjskom carstvu.
Rakun je, inače sisar srednje veličine
koji nastanjuje Severnu Ameriku. On je najveći pripadnik porodice
Procyonidae. Dug je od 40 do 70 centimetara i teži između 3,5 i 9
kilograma. Rakuni su poznati po svojoj inteligenciji, a
istraživanja su pokazala da rešenja nekih zadataka mogu pamtiti do
tri godine.
Rakun je sisar srednje veličine koji nastanjuje Sjevernu
Ameriku. On je najveći pripadnik porodice
Procyonidae;
dug je od 40 do 70 cm
i teži između 3,5 i 9 kg,
a ishrana mu se sastoji od oko 40% beskičmenjaka, 33% biljaka
i 27% kičmenjaka. Ima sivkasto krzno,
od kojeg je skoro 90% gusto potkrzno koje ga štiti od hladnoće.
Rakuni su poznati po svojoj inteligenciji, a istraživanja su
pokazala da rješenja zadataka mogu pamtiti do tri godine.
Prvobitno su stanište rakuna bile umjerene i mješovite šume
Sjeverne
Amerike, ali zbog svoje prilagodljivosti staništu proširili su
svoju oblast na planinska područja, obalne močvare i urbana
područja, gdje ih mnogi ljudi smatraju štetočinama. Zbog
introdukcije sredinom 20.
vijeka, rakuni danas nastanjuju središnji deo Evrope,
Kavkaza
i Japana.
Iako se prije smatralo da je rakun životinja koja živi
samostalno, sada postoje dokazi da rakuni pokazuju društveno
ponašanje. Ono je specifično za polove. Ženke u srodstvu često
dijele neko područje, dok nesrodni mužjaci žive zajedno u grupi od
najviše četiri životinje, kako bi održali svoju poziciju protiv
drugih mužjaka tokom sezone parenja. Veličina teritorije varira od
tri hektara kod ženki u gradovima do 50 km² kod mužjaka koji
nastanjuju preriju. Nakon skotnosti od oko 65 dana u proljeće se
rađa dva do pet mladunaca. Mladunce odgaja majka sve do disperzije u
kasnu jesen. Iako rakuni u zatočeništvu mogu doživjeti 20 godina,
njihova prosječna dužina života u divljini samo je 1,8 do 3,1
godina. U mnogim su slučajevima lov i promet su dva najčešća
uzroka smrti.
Povećani broj rakuna u urbanim područjima je završio sa
različitim reakcijama kod ljudi, od bijesa zbog njihovog prisustva
do namjernog hranjenja rakuna.Neki stručnjaci za divlje životinje i
većina državnih vlasti nisu skloni hranjenju divljih životinja jer
mogu postati veoma nametljivi i ovisni o ljudima kao izvoru hrane.
Drugi stručnjaci u svojim knjigama potiču hranjenje rakuna i drugih
divljih životinja.Rakuni koji se ne boje ljudi su razlog za
zabrinutost kod onih koji ovakvo ponašanje pripisuju bjesnoći,
ali znanstvenici ističu da je ovakvo ponašanje vjerojatno
prilagodba življenju u staništu u kojem je kontakt sa ljudima
svakodnevan i to kod više generacija. Ozbiljni napadi na ljude od
strane grupa rakuna koji nisu zaraženi bjesnoćom su izuzetno
rijetki i gotovo uvijek su rezultat osjećaja ugroženosti kod
rakuna; zabilježen je barem jedan takav napad. Rakuni obično ne
ubijaju domaće mačke i pse, ali prijavljeni su induvidualni
slučajevi ubijanja.
Dok su prevrnute kante za smeće i pokradeno voće sa drveća samo
neprijatnosti za vlasnike kuća, popravak štete napravljene na
tavanu koji je rakunima služio kao skrovište može koštati više
tisuća dolara.Premještanje ili ubijanje rakuna bez dozvole je
zabranjeno u mnogim urbanim područjima. Ove metode obično rješavaju
probleme samo sa vrlo agresivnim i divljim jedinkama, budući da za
adekvatna skrovišta zna više rakuna, ili se ta skrovišta poslije
vrlo brzo ponovo otkriju. Buka, gašenje i paljenje svjetla i
neugodni mirisi su se pokazali efektivni u tjeranju majke i mladunaca
prije nego što bi oni inače napustili skrovište (kada su mladunci
stari oko osam tjedana).Međutim, obično je za duže razdoblje
efektivno samo nedopuštanje da rakuni dođu do hrane i otpadaka.
Među svim voćem
i usjevima koji se uzgajaju u poljoprivrednim područjima, zreli
kukuruz
šećerac je najomiljeniji među rakunima.U dvogodišnjem
istraživanju Univerziteta Purdue iz 2004.
godine, rakuni su bili krivi za 87% štete na kukuruzu.Kao i ostali
grabežljivci, rakuni tražeći hranu mogu provaliti u kokošinjce i
sl. kako bi lovili kokoške,
patke, njihova jaja
ili hranu. Budući da rakuni mogu provaliti u štaore i pokušati
otvoriti zatvorene kontejnere u kampovima, kamperima se predlaže da
ne čuvaju hranu ili pastu za zube u šatoru.
