Kunići-Rabbit- su vrlo pitomi, dragi, veseli, i inteligentni kućni ljubi...

www.animalandnature.com

Asian dwarf otters ( Asian Dwarf otter (Aonyx cinerea), (claw paw otter).): Predivno: Azijske vidre će Vam uljepšati dan.Orijentalna kratkonokta vidra.

Asian dwarf otters ( Asian Dwarf otter (Aonyx cinerea), (claw paw otter).): Predivno: Azijske vidre će Vam uljepšati dan.Orijentalna kratkonokta vidra.

www.animalandnature.com

RAKUNI-RACCOON-Mnogo smo simpatični i dragi-iako smo jako nestašni.

RAKUNI-RACCOON-Mnogo smo simpatični i dragi-iako smo jako nestašni.

Rakun je sisar srednje veličine koji nastanjuje Sjevernu Ameriku. On je najveći pripadnik porodice Procyonidae; dug je od 40 do 70 cm i teži između 3,5 i 9 kg, a ishrana mu se sastoji od oko 40% beskičmenjaka, 33% biljaka i 27% kičmenjaka. Ima sivkasto krzno, od kojeg je skoro 90% gusto potkrzno koje ga štiti od hladnoće. Rakuni su poznati po svojoj inteligenciji, a istraživanja su pokazala da rješenja zadataka mogu pamtiti do tri godine.Prvobitno su stanište rakuna bile umjerene i mješovite šume Sjeverne Amerike, ali zbog svoje prilagodljivosti staništu proširili su svoju oblast na planinska područja, obalne močvare i urbana područja, gdje ih mnogi ljudi smatraju štetočinama. Zbog introdukcije sredinom 20. vijeka, rakuni danas nastanjuju središnji deo Evrope, Kavkaza i Japana.

Iako se prije smatralo da je rakun životinja koja živi samostalno, sada postoje dokazi da rakuni pokazuju društveno ponašanje. Ono je specifično za polove. Ženke u srodstvu često dijele neko područje, dok nesrodni mužjaci žive zajedno u grupi od najviše četiri životinje, kako bi održali svoju poziciju protiv drugih mužjaka tokom sezone parenja. Veličina teritorije varira od tri hektara kod ženki u gradovima do 50 km² kod mužjaka koji nastanjuju preriju. Nakon skotnosti od oko 65 dana u proljeće se rađa dva do pet mladunaca. Mladunce odgaja majka sve do disperzije u kasnu jesen. Iako rakuni u zatočeništvu mogu doživjeti 20 godina, njihova prosječna dužina života u divljini samo je 1,8 do 3,1 godina. U mnogim su slučajevima lov i promet su dva najčešća uzroka smrti.

U prvim decenijama nakon što su ga otkrili pripadnici ekspedicije Kristofora Kolumba – prve osobe koja je ostavila pisani trag o ovoj vrsti – taksonomi su smatrali da je rakun u srodstvu s mnogim različitim vrstama, uključujući i pse, mačke, jazavce i posebno medvjede. Karl Line, otac moderne taksonomije, svrstao je rakuna u rod prvo kao Ursus cauda elongata („dugorepi medvjed“) , a zatim kao Ursus Lotor („medvjed perač“). 

Fizičke karakteristike-Rakuni su od glave do stražnjih udova dugi između 40 i 70 cm, ne uključujući rep koji može biti dugačak između 20 i 40 cm, ali obično nije duži od 25 cm. Visina ramena je između 23 i 30 cm. Lobanja odraslih mužjaka duga je između 94,3 i 125,8 mm, a široka između 60,2 i 89,1 mm; lobanja ženki duga je između 89,4 i 115,9 mm, a široka između 58,3 i 81,2 mm. Težina odraslog rakuna značajno varira po staništu; može biti između 2 i 14 kg, ali je obično između 3,5 i 9 kg. Najmanje jedinke nastanjuju jug Floride, a oni na sjevernim granicama obično su najveći. Mužjaci su obično 15 do 20% teži od ženki. Na početku zime rakun može težiti dvostruko više nego u proljeće, zbog naslaga masti. Rakun je jedan od sisara čija težina najviše varira. Najteži zabilježeni primjerak težio je 28,4 kg, daleko najteži primjerak u celoj porodici Procyonidae.

Najkarakterističnija osobina rakuna jeste crno krzno oko očiju koje je u jakom kontrastu s okolnim krznom. Ono podsjeća na „banditovu masku“ i tako je podržala reputaciju ove životinje kao lopova. Neznatno zaobljene uši takođe su okružene bijelim krznom. Pretpostavlja se da rakuni mogu bolje prepoznati izraze lica i poziciju zahvaljujući ovoj neobičnoj boji lica te tamnim i svijetlim prstenovima na repu. Prstenovi su slični prstenovima na repu kod prstenorepog lemura. Tamna maska možda takođe smanjuje odsjaj i potpomaže noćni vid. 

Na drugim dijelovima tijela duge i čvrste dlake, koje spriječavaju prodiranje vlage, obično su u nijansama sive boje i, dosta manje, smeđe. Rakuni s vrlo tamnim krznom češći su kod njemačke populacije zato što su prvi pušteni primjerci bili tamne boje. Gusto potkrzno, koje čini gotovo 90% krzna, štiti rakuna od hladnoće i sastoji se od dlaka dugih između 2 i 3 cm.

Rakun ima sposobnost uspravljanja na stražnje noge kako bi mogao istražiti neki predmet prednjim udovima. Budući da rakuni imaju kratke noge u poređenju sa svojim kompaktnim torzom, oni ne mogu brzo trčati niti skakati na veliku razdaljinu.Njihova najveća brzina je 16 do 24 km/h.Rakuni mogu plivati prosječnom brzinom od 5 km/h i mogu ostati u vodi nekoliko sati.Za silaženje niz drvo glavom nadolje – što je neobična sposobnost sisavca te veličine – rakun okrene stražnja stopala prema nazad. Rakuni se mogu znojiti i dahtati kako bi održali tijelesnu temperaturu.

Lobanje rakuna imaju kratku i široku regiju lica i velik prostor za mozak. Dužina lica manja je od dužine same lobanje, a nosna je kost kratka i široka. Zubi – 40 zuba s formulom: 3.1.4.2 (gornja čeljust) i 3.1.4.2 (donja čeljust) — prilagođena je njihovu načinu života kao sveždera: derači nisu oštri kao u pravih mesoždera,ali kutnjacinisu tako široki kao u biljoždera.Baculum mužjaka dug je oko 10 cm i jako zakrivljen na prednjem kraju. Naučnici ga često koriste kako bi odredili reproduktivni status jedinki.Sedam od trinaest identificiranih zvukova koristi se u komunikaciji između majke i mladunca, a jedan zvuk nalikuje pijevanju ptica.

Čula

Rakunovo najvažnije čulo je njegovo čulo dodira. Izuzetno ojsetljive šape zaštićene su tankim koštanim slojem koji postane mekan kada se ovlaži. Nema kožice između pet prstiju na šapi, što je neobično za mesoždera. Gotovo dvije trećine područja koje služi primanju nadražaja u moždanoj kori rakuna specijalizovano je za primanje opipljivih impulsa, više nego kod bilo koje druge životinje. Mogu identifikovati predmete prije nego što ih dodirnu uz pomoć dlačica koje se nalaze iznad njihovih oštrih, neuvlačivih kandži.Rakuni nemaju pokretljiv palac i zbog toga njihova ruka nije toliko spretna kao ruka primata. Nepoznato je zašto nema utvrđenih negativnih efekata na dodir kada rakun satima stoji u vodi temperature ispod 10 °C. Smatra se da su rakuni slijepi za boje ili ih barem vrlo slabo mogu razlikovati, iako su im oči dobro prilagođene za primjećivanje zelene svjetlosti. Uprkos tome što je njihova dioptrija slična čovjekovoj i što dobro vide u polumraku, čulo vida nije im veoma važno zato što loše vide na daljinu. Uz to što je korisno za orijentiranje u mraku, čulo mirisa važno je za međusobnu komunikaciju. Sekret iz žlezda (obično analnih), mokraća i izmet služe za označavanje teritorija. Mogu čuti zvukove od 50 do 85 kHz, ali i tihe zvukove poput onih koje stvaraju gliste ispod zemlje.

Inteligencija-Postoji samo nekoliko istraživanja o mentalnim sposobnostima rakuna, a većina se njih temelji na čulu dodira ove životinje. U istraživanju etologa H. B. Davisa iz 1908. godine, rakuni su uspjeli otvoriti 11 od 13 kompleksnih brava u manje od 10 pokušaja i nisu imali problema u ponavljanju akcije kada su brave bile promijenjene ili okrenute naopačke. Davis je zaključio da su razumjeli apstraktne principe mehanizama za zaključavanje i da je njihova brzina učenja ekvivalentna nekim primatima.Istraživanja iz 1963., 1973., 1975. i 1992. godine koncentrirala su se na pamćenje rakuna i dokazala da oni mogu pamtiti rješenja zadataka do tri godine. U istraživanju B. Pohl iz 1992. godine rakuni su mogli odmah razlikovati identične i različite simbole tri godine nakon kratke faze učenja. Stanislas Dehaene navodi u svojoj knjizi The Number Sense da rakuni mogu razlikovati kutije koje sadrže dvije ili četiri bobice grožđa od onih koje sadrže tri. 

Ponašanje-Društveno ponašanje

Istraživanja tokom 1990-ih godina pokazala su da su rakuni društveni što se tiče različitih polova i da nisu tipično solitarni, kako se prije smatralo. Ženke u srodstvu žive u takozvanom fisijsko–fuzijskom društvu, tj. dijele zajednički prostor i povremeno se susreću na područjima za hranjenje i razmnožavanje. Nesrodni mužjaci često formiraju nestalne društvene grupe mužjaka kako bi održali poziciju protiv drugih mužjaka toekom sezone parenja – ili protiv drugih potencijalnih prijetnji.Takve grupe obično čine najviše četiri jedinke. Budući da neki mužjaci pokazuju agresivno ponašanje prema mladuncima koji im nisu u srodstvu, majke se izoliraju od ostalih rakuna dok njihovi mladi nisu dovoljno veliki da bi se odbranili. Po pitanju ova tri načina života prisutna u rakuna, njihova društvena struktura nazvana je troklasnim društvom. Ženke žive same većinu vremena,a takođe i mužjaci ako žive na područjima gdje je gustoća populacije malena.

Oblik i veličina rakunove teritorije varira s obzirom na njegovu starost, pol i stanište: odrasli drže područja koja su dvostruko veća nego ona mladih jedinki.Dok veličine teritorija u negostoljubivim prerijama Sjeverne Dakote variraju između 7 i 50 km² kod mužjaka i između 2 i 16 km² kod ženki, prosječna veličina u močvarama jezera Iri je 0,49 km². Bez obzira na to da li se teritoriji više jedinki preklapaju, obično se ne brane aktivno izvan sezone parenja ako ima dovoljno hrane.Pretpostavlja se da se granice teritorija obelježavaju mirisom, koji takođe služi za identificiranje jedinki.Mokraća i izmet na zajedničkim mjestima za obavljanje nužde mogu dati informacije o područjima za hranjenje, budući da je zabilježeno da se rakuni tu okupljaju za zajedničko hranjenje, spavanje i igranje.

Što se tiče generalnog ponašanja rakuna, obično se može naći 10 do 15% onih koji se ponašaju potpuno suprotno“ od očekivanog.

Ishrana

Iako su obično noćne životinje, rakuni su ponekad aktivni danju kako bi iskoristili dostupne izvore hrane. Ishrana im se sastoji od oko 40% beskičmenjaka i 27% kičmenjaka. Budući da mu se ishrana sastoji od razne hrane, rakun je,možda jedna od oportunističkijih životinja na svijetu“. Iako se u proljeće i rano ljeto uglavnom hrani insektima, crvima i drugim životinjama dostupnim rano u godini, više voli voće i orašaste plodove, poput žireva i lješnika; oni se pojavljuju kasno u ljeto i u jesen i predstavljaju bogat izvor kalorija za skupljanje masnih naslaga za zimu. Uprkos uobičajenom mišljenju, rakuni jedu aktivan i veliki plijen poput ptica i sisara vrlo rijetko, budući da više vole plijen koji se lakše lovi, posebno ribe i vodozemce. Kada ima dosta hrane, rakuni mogu razviti jaka induvidualne preferencije prema nekoj vrsti hrane. U sijevernom dijelu svojeg relma rakuni padaju u zimski san i drastično smanjuju svoju aktivnost sve dok se snijeg na otopi.

Pranje hrane-Rakuni u zarobljeništvu često peru hranu prije nego što je pojedu.

Rakuni skupljaju hranu i druge predmete svojim prednjim udovima kako bi ih razgledali i otklonili neželjene dijelove. Osjetljivost na dodir njihovih prednjih udova se povećava ako se ova radnja odvija pod vodom, budući da voda omekšava tvrdi sloj koji prekriva šape.Međutim, ponašanje promatrano kod rakuna u zarobljeništvu, kada odnose hranu do vode i „peru“ je prije nego što je pojedu, nije zabilježeno u divljini. Rakuni u zarobljeništvu vlaže hranu češće kada potok nije dalje od 3 m od njih. Ovo podržavaju zapažanja da hranu porijeklom iz vode rakuni češće vlaže. Izgleda da čišćenje prljave hrane nije razlog „pranja“. Stručnjaci su bacili sumnju na vjerodostojnost zapažanja divljih rakuna dok vlaže hranu.

Razmnožavanje

Rakuni se obično pare u periodu sa povećanom količinom svjetlosti između kasnog januara i sredine marta. Međutim, postoje veće regionalne razlike koje količina svjetlosti ne može u potpunosti objasniti. Na primjer, dok se rakuni na jugu SAD-a obično pare kasnije od prosjeka, sezona parenja u Manitobi ima svoj vrhunac kasnije nego obično, u martu i nastavlja se do juna. Tokom sezone parenja, mužjaci lutaju svojom teritorijom u potrazi za ženkama u pokušaju da ih zavedu u periodu od tri do četiri dana kada je začeće moguće. Ovi susreti se često dešavaju na glavnim mjestima okupljanja. Kopulacija, uključujući i predigru, može trajati preko jednog sata i ponavlja se nekoliko noći zaredom. Pretpostavlja se da slabiji pripadnici muških grupa takođe dobijaju šansu za parenje, jer se snažniji ne mogu pariti sa svim dostupnim ženkama. U jednom istraživanju provedenom na jugu Teksasa tokom sezona parenja od 1990. do1992. godine, oko jedne trećine svih ženki se parilo sa više nego jednim mužjakom. Ako ženka ne postane skotna ili ako rano izgubi mladunce, ponekad ponovo postane plodna nakon 80 do 140 dana. 

Mladunac

Nakon skotnosti od 63 do 65 dana (iako je moguće od 54 do 70 dana), ženka donosi na svijet leglo od dva do pet mladunaca.Prosječna veličina legla mnogo varira po staništu, od 2,5 u Alabami do 4,8 u Severnoj Dakoti.Veća legla su češća na područjima sa većom stopom smrtnosti od, npr. lova ili hladnih zima. Dok muški jednogodišnjaci dostižu polnu zrelost tek nakon glavne sezone parenja, jednogodišnje ženke mogu nadoknaditi visoku stopu smrtnosti i ponekad kote 50% svih mladih rođenih tokom jedne godine.Mužjaci ne pomažu u podizanju mladih. Mladunci su slijepi i gluhi na rođenju, ali je njihova maska već vidljiva na svijetlom krznu. Težina 10 cm dugog mladunca na rođenju je između 60 i 75 grama. Ušni kanali im se otvaraju nakon 18 do 23 dana, nekoliko dana prije nego im se oči otvore po prvi put.Kada mladunci postignu težinu od oko 1 kg, oni počinju istraživati svijet izvan jazbine; čvrstu hranu počinju jesti nakon šest do devet nedjelja. Nakon ovoga ih majka sve manje doji; odbija ih od sise nakon 16 nedjelja. U jesen, nakon što im je majka pokazala jazbine i mijesta za hranjenje, mladunci se razilaze.Dok mnoge ženke ostaju blizu teritorije svoje majke, mužjaci se ponekad udalje više od 20 km. To se smatra instinktivnim ponašanjem koje spriječava parenje u srodstvu. Međutim, majka i mladunci u hladnim područjima tokom hladnijih zima ponekad dijele jazbinu.

Dužina života

Rakuni u zarobljeništvu poput ovog u SAD-u mogu doživjeti više od 20 godina.

Rakuni u zarobljeništvu mogu živjeti više od 20 godina.Međutim, dužina života u divljini je samo 1,8 do 3,1 godina, zavisno od uslova koji se odnose na gustoću prometa, lov i vrijeme.Nije neobično da samo polovina mladunaca rođenih tokom jedne godine preživi cijelu godinu. Nakon ove tačke, godišnja smrtnost pada na između 10 i 30%. Mladi rakuni su ranjivi na gubitak majke ili glad, posebno tokom dugih i hladnih zima.Najčešći prirodni uzrok smrti kod sjevernoameričke populacije rakuna je pseća kuga, koja može dostići epidemijske razmjere i ubiti gotovo cijelu lokalnu populaciju rakuna.U područjima sa gustim prometom i raširenim lovom ovi činioci mogu biti krivi za 90% smrti odraslih rakuna.

Najvažniji prirodni grabljivci rakuna su ris, kojot i velike sove koje uglavnom love mladunce. U zalivu Česapik rakuni su među najvažnijim plijenom beloglavog orla. U oblastima u koje su uvezeni u bivšem Sovjetskom Savezu njihovi glavni neprijatelji su vukovi, risevi i sove. Međutim, grabljivci nisu glavni uzrok smrti, posebno zato što su veći grabljivci u mnogim područjima koja rakuni nastanjuju istrijebljeni.

Stanište

Iako su tokom posljednjih decenija živjeli u rijetko pošumljenim područjima, rakuni su zavisni od vertikalnih struktura za penjanje kada se osjete ugroženi. Zbog toga izbjegavaju otvoreni teren i područja sa visokom koncentracijom bukvi, budući da je njena kora preglatka za penjanje. Rupe u starom hrašću i drugom drveću i pukotine u kamenu su rakunima omiljeno mijesto za spavanje, prezimljavanje i koćenje. Ako takve jazbine nisu dostupne ili ako je dolaženje do njih teško, rakuni iskoriste jazbine koje su iskopali drugi sisari, gusto grmlje, udubine blizu ceste u urbanim područjima ili račvanje grana na drvetu.

 U jednom istraživanju u brdima Njemačke, više od 60% svih mijesta za spavanje je bilo iskorišteno samo jednom, ali one jazbine koje su bile iskorištene barem deset puta činile su oko 70% svih skrovišta koja su se koristila više od jedanput. Budući da vodozemci, rakovi i druge životinje koje žive oko jezerai rijeka čine važan dio ishrane rakuna, dolinske listopadne i mješovite šume u kojima ima dosta voda i močvara održavaju najveću gustoću naseljenosti. Dok u prerijama gustina populacije varira od 0,5 do 3,2 životinje po kvadratnom kilometru i u planinskim šumama obično ne prelazi 6 životinja po kvadratnom kilometru, u dolinskim šumama i močvarama može živjeti više od 20 rakuna po kvadratnom kilometru.

 Urbani rakuni

Zbog svoje prilagodljivosti, rakuni uspijevaju da iskoriste urbana područja kao staništa. Prva pojavljivanja su zabelježena u predgrađu Sinsinatija tokom 1920-ih godina. Od 1950-ih, rakuni su prisutni u metropolama poput Vašingtona, Čikaga i Toronta.Od 1960-ih,Kasel je dom prvoj i najgušćoj europskoj populaciji rakuna na velikom urbanom području od 50 do 150 životinja po kvadratnom kilometru, što se može uporediti sa populacijom u urbanim područjima u Sjevernoj Americi. Veličine teritorija urbanih rakuna su samo 3 do 40 hektara za ženke i 8 do 80 hektara za mužjake. U malenim gradovima i predgrađima mnogi rakuni spavaju u obližnjoj šumi nakon traženja hrane oko naselja.Voće i insekti u vrtovima i otpaci su lako dostupna hrana.Nadalje, postoji veliki broj dodatnih područja za spavanje u ovim područjima, poput rupa u starom drveću u vrtovima, u ostavama, garažama, napuštenim kućama i tavanima. Postotak urbanih rakuna koji spavaju u napuštenim ili naseljenim kućama varira između 15% u Vašingtonu (1991) do 43% u Kazelu(2003).

Zdravlje

Rakuni su prenosnici bjesnila, smrtonosne bolesti koju izaziva virus koji se nalazi u pljuvački i prenosi se ugrizom. Širenje virusa je počelo na Floridi i u Džordžiji tokom 1950-ih i podržali su ga uvoženje zaraženih jedinki u Virdžiniju i Sjevernu Dakotu u kasnim 1970-im. Od 6940 zabelježenih slučajeva bjesnila 2006. godine, 2615 (37,7%) je otpadalo na rakune. Ministarstvo poljoprivrede Sjedinjenih Država, kao i lokalne vlasti u nekoliko država SAD-a i u nekoliko provincija u Kanadi, razvilo je programe oralne vakcinacije kako bi se borili protiv širenja bolesti kod ugroženih populacija. Jedini smrtni slučaj kod čovjeka je zabelježen nakon prenosa virusa bjesnila sa rakuna.Među glavnim simptomima bjesnila kod rakuna su opšte bolestan izgled, smanjeno kretanje, nenormalni glasovi i agresivnost.Međutim, nema uvijek vidljivih znakova i većina jedniki ne pokazuje agresivno ponašanje kao psi; rakuni sa bjesnilom se umjesto toga obično sakriju u jazbine. Organizacije poput Šumske službe Sjedinjenih Država podstiču ljude da izbjegavaju životinje koje se ponašaju ili izgledaju nenormalno i da obavijeste nadležne osobe.Budući da zdrave jedinke, a posebno majke koje doje, često traže hranu tokom dana, dnevna aktivnost nije pouzdan pokazatelj bjesnila kod rakuna.Osim bjesnila, rakuni prenose barem desetak drugih patogenih bolesti koje ne utiču na čovjeka.

Neke od najvažnijih bakterijskih bolesti kod rakuna su leptospiroza, listerioza, tetanus ili tularemija. Iako paraziti u telu mogu oslabiti njihov imunski sistem, dobro hranjene jedinke mogu imati mnogo parazita u probavnom sistemu bez pokazivanja simptoma. Larve vrste Baylisascaris procyonis, koje se mogu naći u izmetu i retko izazivaju bolest kod ljudi, mogu se progutati tokom čišćenja otpada rakuna bez zaštite.

Rakuni i ljudi

Konflikti

Povećani broj rakuna u urbanim područjima je doveo sa različitih reakcija kod ljudi, od besa zbog njihovog prisustva do namernog hranjenja rakuna. Neki stručnjaci za divlje životinje i većina državnih vlasti nisu skloni hranjenju divljih životinja, jer mogu postati veoma nametljivi i zavisni od ljudi kao izvora hrane. Drugi stručnjaci u svojim knjigama podstiču hranjenje rakuna i drugih divljih životinja. Rakuni koji se ne boje ljudi su razlog za zabrinutost kod onih koji ovakvo ponašanje pripisuju bjesnilu, ali naučnici ističu da je ovakvo ponašanje verojatno prilagođavanje življenju u staništu u kojem je kontakt sa ljudima svakodnevan i to kod više generacija. Ozbiljni napadi na ljude od strane grupa rakuna koji nisu zaraženi besnilom su izuzetno retki i gotovo uvek su rezultat osjećaja ugroženosti kod rakuna; zabeležen je barem jedan takav napad. Rakuni obično ne ubijaju domaće mačke i pse, ali prijavljeni su induvidualni slučajevi ubijanja.

Dok su prevrnute kante za smeće i pokradeno voće sa drveća samo neprijatnosti za vlasnike kuća, popravka štete napravljene na tavanu koji je rakunima služio kao skrovište može da bude skupa. Premeštanje ili ubijanje rakuna bez dozvole je zabranjeno u mnogim urbanim područjima. Ove metode obično rešavaju probleme samo sa vrlo agresivnim i divljim jedinkama, budući da za adekvatna skrovišta zna više rakuna, ili se ta skrovišta posle vrlo brzo ponovo otkriju. Buka, gašenje i paljenje svetla i neugodni mirisi su se pokazali efektivni u teranju majke i mladunaca pre nego što bi oni inače napustili skrovište (kada su mladunci stari oko osam nedelja). Međutim, obično je za duže razdoblje efektivno samo nedopuštanje da rakuni dođu do hrane i otpadaka.

Među svim voćem i usevima koji se uzgajaju u poljoprivrednim područjima, zreli kukuruz šećerac je najomiljeniji među rakunima. U dvogodišnjem istraživanju Univerziteta Purdu iz 2004. godine, rakuni su bili krivi za 87% štete na kukuruzu. Kao i ostali grabljivci, rakuni tražeći hranu mogu provaliti u kokošinjce i sl. kako bi lovili kokoške, patke, njihova jaja ili hranu.Budući da rakuni mogu provaliti u šatore i pokušati otvore zatvorene kontejnere u kampovima, kamperima se predlaže da ne čuvaju hranu ili pastu za zube u šatoru.

S obzirom na to da rakuni mogu do neke granice povećati stopu reprodukcije, ekstenzivni lov često ne rešava probleme sa populacijom rakuna. Stariji mužjaci takođe mogu imati veće teritorije od mlađih, što završava manjom gustoćom populacije. Cene pokušaja da se rakuni istrebe u su obično mnogo veće nego cene štete koju naprave rakuni.

Kao ljubimci

Kao i kod većine egzotičnih ljubimaca, držanje rakuna zahtijeva mnogo vremena i strpljenja. Rakuni se mogu ponašati nepredviđeno i agresivno i može da bude prilično teško da se naučite da razumiju i slušaju naredbe. U mijestima gdje držanje rakuna kao ljubimaca nije zabranjeno, kao u Viskonsinu i drugim državama SAD-a, dozvola za držanje egzotičnih ljubimaca je obično potrebna.

Polno zreli rakuni česo pokazuju agresivno prirodno ponašanje kao što je griženje tokom sezone parenja. Steriliziranje kada su stari oko pet ili šest mijeseci smanjuje šanse za razvoj agresivnog ponašanja. Rakuni mogu postati gojazni i imati druge poremećaje zbog loše ishrane i nedostatka vježbanja. Kada se dugo vremena hrane hranom za mačke, rakuni mogu da dobiju kostobolju.Zbog rezultata istraživanja o njihovom društvenom ponašanju, sada se prema zakonu u Austriji i Njemačkoj moraju držati barem dva rakuna kako bi se spriječila usamljenost. Rakuni se obično drže u većem kavezu (u kući ili izvan kuće), što je takođe zahtijev zakona u Austriji i Njemačkoj; obično se ne drže u kući jer zbog svoje prirodne radoznalosti mogu napraviti štetu.

 Kada se uzmu mladunci, moguće ih je rehabilitovati i vratiti u divljinu. Međutim, neizvesno je da li će se dobro prilagoditi životu u divljini.Hranjenje mladunaca kravljim mlijekom umjesto namjenskog mlijeka ili sličnim produktom može biti opasno za njihovo zdravlje.

RAKUNI-RACCOON-Mnogo smo simpatični-iako smo jako nestašni.